Kraj Gadafijeve ere i afričkog sna?
Smrt pukovnika iz pustinje označiće novu eru za narod Libije, ali i čitav kontinent, jer je Gadafijeva želja bila osnivanje sjedinjenih afričkih država. Dok telo pukovnika stoji u frižideru jednog tržnog centra, a NATO najavljuje da će se 31. oktobra povući iz Libije, svetska javnost polako se okreće „postgadafijevskoj" eri - kako u Libiji tako i u čitavoj Africi. A koliko je bivši libijski lider bio popularan i voljen na Crnom kontinentu govori i činjenica da se unuk Nelsona Mandele zove Gadafi... Njegov imidž revolucionara inspirisao je Južnoafrikance da se bore za slobodu. Finansirao je i naoružavao pokret protiv aparthejda, pa nije ni čudo što je Mandela 1994, kada je postao prvi crni predsednik najjužnije afričke zemlje, odbio pritiske Vašingtona da raskine veze sa Gadafijem.- Oni koje nervira naše prijateljstvo mogu da se udave, što se mene tiče - rekao je tada Mandela. "On je pravi nacionalista. Ali mnogo više volim nacionaliste od stranih marioneta" - kazao je u februaru ove godine predsednik Ugande Joveri Museveni. - Muamer Gadafi, uz sve njegove mane, dao je veliki doprinos i Libiji, i Africi, i zemljama Trećeg sveta. Gadafi je bio i najžešći zastupnik Afričke unije, tela koje je on finansirao i za koje je smatrao da treba da počne što više da liči na Evropsku uniju. Na samitu 2008. većina tradicionalnih afričkih lidera proglasila ga je za „kralja kraljeva". Portparol jednog od poznatijih vođa Toro kraljevstva iz Ugande kazao je da je Gadafi bio vizionar i da će veoma nedostajati Africi. Pukovnik je želeo da se stvore sjedinjene afričke države, koje bi bile rival SAD i Evropskoj uniji.- "Mi želimo jednu afričku vojsku koja će braniti naš kontinent. Mi želimo jednu valutu. Želimo i jedan pasoš za sve Afrikance" - govorio je Gadafi. Libija je bila članica velike petorke AU, sa Južnom Afrikom, Nigerijom, Egiptom i Alžirom. Pokrivala je 15 odsto budžeta i finansijski pomagala siromašne države poput Malavija. Evropska Unija i SAD duguju Libijskoj džamahiriji 200 milijardi dolara za već isporučenu naftu. 2012 godine ističu koncesije velikih naftnih kompanija koje polažu pravo na libijsku naftu. Gadafi je zatražio vraćanje duga i zapretio je ...da će u suprotnom da sklopi međudržavne ugovore s drugim zemljama i kompanijama. SAD su razaranje Libije nazvale investicijom a sada je jasno i zašto. Nova vlast u Libiji neće imati dobre odnose sa Afričkom unijom, jer se Unija protivila NATO bomardovanju te zemlje. Slično razmišlja i predsednik Južne Afrike Džejkob Zuma, čija je vlada u prvi mah podržala zapadnjačku intervenciju, ali onda i podigla glas protiv nje.- "Pukovnik je provodio mnogo vremena sanjajući o zajedničkoj vladi Afrike, koja je trenutno nemoguća. Stalno nas je požurivao, možda i zato što je želeo da stane na njeno čelo" - kazao je Zuma. - "Nekoliko puta sam se otvoreno sukobio sa njim oko toga". Dezmond Tutu, dobitnik Nobelove nagrade za mir, kaže da priča nije samo crno-bela:- "Gadafi je imao taj divan, divan san o sjedinjenim afričkim državama. Ali mislim da ćemo se uglavnom sećati potonjih dana njegove vladavine, kada je bombardovao sopstveni narod". A da... varnica koja je pokrenula NATO genocid nad libijskim narodom, stalno ponavljana rečenica: "Gadafi bombardovao sopstveni narod". To vam je ista priča kao sa Kuvajtom i pričom devojčice o krađi inkubatora iz porodilišta, Miloševićem koji je ubijao sopstveni narod na Kosovu (masakr u Račku), Sadamom koji ipak nije krio Oružje za Masovno Uništavanje ispod svog kreveta, Afganistanom i odbeglim čobaninom Bin Ladenom (koji pak stoji iza napada na SAD civilnim avionima i priučenim pilotima i najneverovatnijeg rušenja čeličnih nebodera, u istoriji građevinarstva ), Iranom i atomskom bombom... Nijedan od tih povoda za istinski terorizam i divljanje NATO mašine, nije se pokazao kao istinit. Miloševića su ubili u Hagu ali su shvatili da je rešavanje po kratkom posupku mnogo brže i mnogo manje košta. Pa na kraju da li je Gadafi zaista bombardovao sopstveni narod? "Video sam da onih događaja, o kojima su svi pričali, u stvarnosti nema. Nije bilo revolucije protiv Gadafija, dešavalo se nešto sasvim drugo..." izjava je nezavisnog novinara Tjeri Mejsana. -O radu stranih novinara u Libiji mogu da kažem samo jedno: svi su zajednički lagali... Gadafi je imao podršku najvećeg dela stanovništva. Bio sam sa mnogo ljudi, koji su po tradiciji predstavljali opoziciju Gadafiju, ali su se zbog osećanja patriotizma pridružili Gadafiju u njegovoj borbi protiv agresije NATO. 1. jula je u Tripoliju održan veličanstven skup. Tripoli je grad sa ukupno 1,5 milion stanovnika, a na skupu je bilo 1,7 milion ljudi. Značilo je da su ljudi došli sa svih strana kako bi prodemonstrirali svoju podršku borbi protiv NATO-a. "Nemiri su počeli kada su se snage Al Kaide naoružale i napale regularne vojne snage", rekao je Gadafi na ceremoniji povodom obeležavanja 34 godišnjice od kako je Libiju nazvao zemljom u kojoj vladaju "snage naroda" i pozvao UN da pošalju istražnu komisiju u Libiju. Umesto istrage o navodnom bombardovanju civila, uvedena je Zona zabrane letenja nad Libijom. Američko kodno ime operacije: Operation Odyssey Dawn; Britansko kodno ime: Operation Ellamy; francusko kodno ime: Opération Harmattan; kanadsko kodno ime: Operation MOBILE, je zona u kojoj je Savet bezbednosti Ujedinjenih Nacija svojom odlukom zabranio letove, 17. marta 2011. Ova zona zabrane je predložena tokom ustanka Al-kaide u Libiji, 2011. godine, kako bi se snage lojalne vladi Muammar Gaddafi-ja sprečile da bombarduju pobunjenike. Odluka o ratu protiv Libije je doneta pre 10 godina, i to nije imalo nikakve veze sa nedavnim događajima, sa „arapskim prolećem“. Odmah posle događaja 11. septembra, bukvalno 4 dana posle toga, na sastanku u Kemp-Dejvidu, Bušova administracija je odlučila da napadne 7 zemalja, jednu za drugom počev sa Afganistanom. Rezultat strane intervencije u Libiji je da je ubijeno preko 50.000 ljudi, da je preko 200.000 ranjeno, da su 2.000.000 postali izbeglice. Savet bezbednosti Ujedinjenih Nacija je sa glasanjem 10-0-5 odobrio uspostavljanje zone zabrane leta Rezolucijom 1973. Bilo je pet suzdržanih, uključujući Brazil, Rusiju, Indiju i Kinu, koje su bile protiv vojne intervencije protiv suverene zemlje, dok je Nemačka odbila da učestvuje u bilo kojoj vojnoj operaciji u Libiji. Jedini glas razuma u Evropi je odluka Nemačke zbog koje su oni kasnije žalili. 19. marta silom se uspostavlja zona zabrane letenja, i francuski avioni preduzimaju letove iznad Libije, a mornarica Velike Britanije uspostavlja pomorsku blokadu. Zona zabrane leta se pretvorila u otvorenu agresiju bivših kolonijalizatora Afrike a delimičnu odgovornost ipak snose Rusija i Kina (koje nisu iskoristile pravo na veto u SB)- Naročito Kina koja je izgubila mnogo uništavanjem Libije. Ovo nije bio samo rat protiv Libije, već rat protiv Afrike i jačanja kineskog uticaja na crnom kontinentu. UN svojom rezolucijom dozvoljavaju udare po libijskim kopnenim snagama i ratnim brodovima koji su "pretnja civilima". Potvrđeni su napadi francuskih aviona na borna vozila, kao i udar sa 112 Tomahawk raketa po položajima libijske protivvazdušne odbrane čime su spašeni tada već poraženi prozapadni libijski pobunjenici. Operaciju vodi Afrička Komanda SAD, pod vođstvom generala Carter Ham-a. Taktička komanda se izvršava sa broda USS Mount Whitney, stacioniranog u Mediteranu, pod komandom admirala Sam Locklear-a.
Počinje pogrom crnog stanovništva
Na istoku Libije, u gradovima koji su pod kontrolom pobunjenika – rulja i bande, prema tvrdnjama nekoliko organizacija za zaštitu ljudskih prava, bukvalno vrše zločin protiv čovečnosti. Odmazde se vrše nad crnim imigrantima, studentima i izbeglicama. Desetine izbeglica i imigracionih radnika iz Etiopije, Eritre, Gane, Nigerije i Čada ubijeno je, a neki od njih odvedeni su u pustinju, gde su ostavljeni da umru od žeđi. Zabeleženi su i slučajevi otmica tamnoputih bolesnika iz bolnice u Bengaziju, a veruje se da je do sada oteto više stotina Afrikanaca. Kako tvrde humanitarci, njihova jedina krivica jeste boja kože, jer su za pobunjenike svi crnci Gadafijevi plaćenici. I dok je sve više izveštaja o pobunjeničkoj odmazdi nad crncima, zapadni mediji ignorišu ove činjenice, tvrdeći da ksenofobični stavovi prema tamnoputim izbeglicama i radnicima postoje već godinama. Prema njihovom pisanju, napadi su rasno motivisani zbog toga što mnogi Libijci smatraju da ih je njihov lider napustio i okrenuo se crncima... Pre deceniju i po CIA je u Ruandi i Zairu pokrenula plemenske sukobe i uz posredovanje Ugande i drugih suseda ubijeno je preko pet miliona Afrikanaca. Pretežno žena i dece. Odgovornost su poneli gurnuti u pokolje, ali ne i podstrekači (SAD). Crno stanovništvo je legitiman cilj u Libiji. Novi svetski poredak podržava značajna smanjenja broja stanovnika a naročito u crnoj Africi. Zašto libijski Tuarezi toliko mrze Al-Kaidu? Zato što su pobunjenici, inače silovatelji, kriminalci i zločinci iz redova Al-Kaide obrisali čitav jedan grad Tawargha sa mape, naseljen crnim stanovništvom.
Mesec dana pre ubistva Gadafija
Opšta bežanija civila iz Sirta. U gradu je haos, NATO pogađa škole, bolnice i stambene zgrade, tvrde izbeglice. Sprema se novi napad na grad. Moamera el Gadafija štite Tuarezi. Seif el Islam u Bani Validu, Mutasim u Sirtu, tvrde pobunjenici. Hamis Gadafi u Sirtu, tvrde Gadafijeve pristalice. Ustanici i NATO već nekoliko puta ubili Gadafijevog najratobornijeg sina, poslednji put pre mesec dana u napadu bespilotnih letelica. Civili koji beže iz Sirta optužuju NATO za genocid. Isprepadani, pričaju stravične priče o stradanju u rodnom gradu Moamera el Gadafija, jer je, kako tvrde, NATO gađao stambene zgrade, bolnice i škole. Bežaniju iz Sirta prate i nove optužbe na račun ustanika, čiji su borci, navodno, otimali žene iz kolona izbeglica. Prema rečima stanovnika Sirta, cena litre benzina u opkoljenom gradu dostigla je 72 dolara, a sve su češće zarazne bolesti, prouzrokovane nedostatkom vode i opštim haosom koji u gradu vlada već sedmicama. Napredovanje ustanika je suštinski zaustavljeno na prilazima luci, gde se nalaze dobro utvrđeni položaji Regularne vojske Libije. U opsadama Sirta i Bani Walida, NATO koristio i hemijsko oružje. Sirt je grad duhova...
Par dana pre ubistva Gadafija
Sve je iznenadila poseta američke državne sekretarke Hilari Klinton Tripoliju, što ostavlja prostora za brojne (racionalne) spekulacije. Jedna od njih glasi da je bivši libijski lider već ranije zarobljen u borbama za Sirt i da je likvidiran po nalogu SAD i Hilari Klinton. Ovu spekulaciju ne smemo tek tako olako odbaciti jer se zaista vreme ubistva Gadafija i “iznenadne” posete Hilari Klinton gotovo podudaraju. U svakom slučaju ispunjena je želja kreatora tzv. novog svetskog poretka. Još jedan borac protiv politike ugnjetavanja i uvođenja zoni zabrane letenja je uklonjen sa svetske scene. Agencija AP je prenela da je ovo prvi put da neko od američkih lidera otvoreno kaže da Gadafi treba da bude ubijen. Gledano s ljudske strane, a ne geopolitički i sama ova izjava predstavlja izjavu koja je za svaku osudu. Hilari Klinton je lično izjavila da jedan čovek treba da bude ubijen. Šta reći o ličnosti sekretarke i politici zemlje koju ona predstavlja? Ovaj šokantni presedan u međunarodnim odnosima koji je za svaku osudu predstavlja u pravom svetlu model američke politike i politike onih zemalja koje su njeni bliski saveznici. Američki model takođe znači da Obamina administracija nimalo nije prekinula kontinuitet Bušove kaubojske retorike i ratno huškačke politike u međunarodnim odnosima. Dakle, imamo ubistvo, izvršioca i naručioca i ceo svet ćuti...
Bani Walid je već duže vremena u okruženju pobunjeničke vojske, ali dosad nisu uspeli osvojiti unutrašnjost grada. U dva navrata su kretali u ofanzivu , samo da bi se povukli nakon žestokog otpora Gadafijevih snaga. Vojni zapovednici pobunjeničke vojske javljaju kako su opet naišli na jak otpor Gadafijevih trupa, ali se čini da se ovog puta neće povlačiti, već će pokušati zauzeti barem deo grada. Navode da su neke trupe stigle do samog centra, ali ta informacija ne može biti potvrđena. Slična je situacija i u Gadafijevom rodnom gradu Sirtu, u kojem vladaju haos i nasilje. Pobunjenici i tamo pokušavaju doći do centra grada, ali velik broj njihovih vojnika gine u prijateljskoj vatri, što ih značajno usporava. Zapovjednici pokušavaju pregrupisati snage, kako bi iskoordinirali ofanzive koje dolaze sa različitih strana grada...
20. oktobar 2011
Nije im bilo dovoljno da se reše Gadafijevog režima, morali su da mu zatru seme, pobiju sinove i unučad i da ga ubiju kao psa. U očima Gadafijevih pristalica, kao i svih ljudi koji poštuju međunarodno pravo, Gadafi je postao mučenik, čovek koji se do kraja borio protiv nepravde međunarodne zajednice i zla pod imenom NATO pakt. Sama činjenica da Gadafi nije želeo da napusti Libiju i da je ubijen u svom rodnom gradu koji je poslednji pao mnogo govori o njemu i njegovoj želji da do kraja ostane veran Libiji i njenom narodu. SAD su sebi dale za pravo da po svetu ubijaju nepoželjne lidere i navodne diktatore po nalogu multinacionalnih kompanija i različitih, veoma jakih lobija koji zapravo i upravljaju američkom politikom. Najtužnije u celoj priči je to što je upravo prvi američki predsednik afričkog porekla (inače dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za mir), Barak Obama ubio san o nezavisnoj i naprednoj Africi. SAD su zvanično i javno naručile ubistvo Gadafija i pomogle u njegovom izvršenju novcem, logistikom i napadom bespilotne letelice tipa Predator na konvoj koji se povlačio iz Sirta. Skoro 7.000 ratnih zarobljenika lojalnih Gadafiju, nagurano je u prljave improvizovane zatvore širom Libije, gde nedeljama čame bez podignute optužnice, a izloženi su zlostavljanju i mučenju, piše Vašington post, pozivajući se na organizacije za zaštitu ljudskih prava i razgovore sa zatočenicima. Na skupu kome su prisustvovali najviši zvaničnici novog režima, predsednik Prelaznog nacionalnog saveta Mustafa Abdel Džalili rekao je da bi „osnova za zakonodavstvo trebalo da bude islamski šerijatski zakon", i da će „postojeći zakoni koji su u suprotnosti sa islamskim učenjem biti poništeni". Sahrana Muamera Gadafija odložena je jer zvaničnici nisu mogli da se slože šta da urade s njegovim telom, dok su Ujedinjene nacije i porodica bivšeg libijskog vođe tražili punu istragu o njegovoj smrti. „Nastavljamo našu borbu. Nalazim se u Libiji, živ sam i slobodan i nameravam da idem do samog kraja kako bih poravnao račune sa ubicama mog oca ", poručuje naslednik ubijenog libijskog vođe Saif al Islam. Ruski informativni portal „Rusija danas" preneo je i da je Saif al Islam obezbedio lojalnost plemena odanih njegovom ocu i da su mu vođe ovih plemena obećale da će nastaviti borbu protiv novih libijskih vlasti i osvetiti se za ubistvo Muamera Gadafija i njegovog sina Mutasima. Ovaj ruski medij navodi i reči eksperata koji veruju da je rat u Libiji samo ušao u novu fazu u kojoj će etničke razmirice preuzeti primat od političkih. Da li će čelnici NATO-a ikada odgovarati za počinjene zločine? U Bani Validu, samo od NATO bombi život je izgubilo više od 1,200 civila. NATO je iskoristio bojište u Libiji da bi testirao novo oružje: FAE bombu (Fuel Air Explosive) napravljenu da sprži sav kiseonik u određenom području odnosno uguši sva živa bića radijusu svog delovanja. Postoje dokazi da je korišćen beli fosfor u napadu na civile (oružje koje koristi Izrael u Palestini). Sirt je gotovo sravnjen sa zemljom i potseća na Berlin 1945. Zločini terorista Al-Kaide koji su imali ulogu NATO pešadije, u Bengaziju, Tripoliju, Sirtu... tek će izaći na videlo.
Da li su belci rano otišli iz Afrike? Pitanje se postavlja u kontekstu pojave, na ovom kontinentu, Kineza, tačnije kineskog kapitala. Posle Drugog svetskog rata, zbog jačanja antikolonijalnih pokreta, evropske sile su se odricale svojih kolonija. Do 1990. godine preostala je samo šačica evropskih kolonija. Na Četvrtom panafričkom kongresu u Mančesteru 1945, po uzoru na ideje istaknutih afričkih rodoljuba tražilo se samoodređenje afričkih naroda i sjedinjenje afričkih država. Iako su, dakle, belci, tačnije beli zapadnoevropljani, pet vekova gazdovali svetom, uspostavljali svoje zakone, potčinjavali druge kontinente, pljačkajući ih i eksploatišući radnu snagu, tome je došao kraj u XX veku. U Africi se pojavio afro-centrizam, osobeni vid afričkog nacionalizma koji je izrodio niz oslobodilačkih pokreta koji su izveli antikolonijalnu i socijalnu revoluciju. No, danas afro-centrizam kao da je na izdisaju. On nije Afriku doveo do toga da u XXI vek bude vek Afrike, naprotiv izgubio je snagu i belci se, kako svedoče događaji, ponovo vraćaju u Afriku. Trenutno, u Africi „luduju“ Francuzi. Za Francuze je Afrika kao za Rusiju „Gasprom“. Međutim, „ludovanje“ je počela da ometa Kina, preotimajući cele segmente biznisa francuskim i evropskim trans-nacionalnim korporacijama. I Francuska je odgovorila – serijom prevrata i kolonijalnih ratova, koje javnost nije ni primetila, jer se pažnja usmerila na događanja i rat Libiji. Rat u Libiji, pod čijom maskom se danas događa predaja vlasti belcima u Africi je delo Francuske, mišljenje je afričke kritičke inteligencije. „Od početka do kraja to je operacija Pete republike, iako je Francuska u to uvukla NATO, samo da bi imala masku“. Peta republika ima velike mogućosti da utiče na politiku i ekonomiju crnog kontinenta. Francuska ima mnoštvo bivših kolonija odakle ona i danas pljačka tamošnje bogatstvo. Trećina današnjih Francuskih prihoda potiče iz Afrike. Sada taj prihod ugrožava novi igrač – Kina! Kineski biznis stvara novu realnost u Africi, a to se uopšte ne sviđa Evropljanima, posebno Francuzima i Englezima. To se trenutno događa po celoj Africi. Koja države neće da preda vlast, biva silom oborena. Pod maskom „NATO za demokratiju u Libiji“ događa se „čišćenje nepodobnih režima koji su se družili sa Kinom, od Alžira do Zaira. Tome se, naravno, raduje sva 'demokratska' Evropska unija i SAD.
1. Mali
Gadafijev novac i diplomatija pomogli su da se reše sukobi pobunjenika i vlade na severu Malija. Sada, kada njega nema, postoji opasnost od eskalacije nasilja.
2. Liberija
Libija je investirala 65 miliona dolara u ovu zemlju ne bi li se učvrstila vlast predsednice Elene Džonson Sirlif, ovogodišnje dobitnice Nobelove nagrade za mir.
3. Niger
I ovde su pomoću libijskog novca pomireni vlast i naoružane pobunjeničke grupe.
4. Čad
Gadafi je bio mecena tamošnje krhke vlasti, koja bi mogla da se sruši kao kula od karata.
5. Centralnoafrička Republika
Libijski vojnici su 2001. odbranili zgradu vlade od napada
6. Sudan
Kakav-takav mir u Darfuru zajednički održavaju mirotvorci UN i Afričke unije. Bez Gadafijevog novca, postoji mogućnost da će oni biti povučeni.
7. Etiopija
U Adis Abebi nalazi se sedište Afričke unije, u čijem je skupom funkcionisanju Libija učestvovala sa čak 15 odsto novca. Može li AU da nastavi bez pukovnika?
8. Somalija
U Somaliji je razmešteno 8.000 mirotvoraca Afričke unije, a njihova sudbina sada je neizvesna.







